Drug Lovre (95) koji je umalo smaknuo Mussolinijevog guvernera Dalmacije

Splitski umirovljenik u svojoj 95-oj godini uključio se u izbornu utrku. Prošao je ofenzive na Neretvi i Sutjesci, te umalo 1942. godine izvršio atentat na Mussolinijevog guvernera Dalmacije Giuseppea Bastianinija. Krenuo je u bitku za X. izbornu jedinicu kao kandidat SRP-a...

Vidjevši kuda svijet ide i tko ga vodi, Lovre Reić, splitski partizan, skojevac i zamalo atentator, zaključio je u svojoj 95-oj godini da nema druge nego upustiti se u izbornu utrku. Član je Socijalističke partije rada (SRP), stranke koju je osnovao njegov kućni prijatelj Stipe Šuvar, a zahvaljujući partijskom stažu i predanosti ideji socijalizma, upisan je kao njihov drugi kandidat na listi za X. izbornu jedinicu. Reić politički je aktivan od 1937. godine, jer se još kao golobrad uključio u SKOJ-evce nadahnut komunističkom idejom o klasnoj jednakosti i pravdi, a svojih se političkih uvjerenja nije odrekao niti u desetom desetljeću života. Bio je “drug” Lovre, kako voli da ga se oslovlja (nikako s gospodine), partizanski komandant, prošao ofenzive na Neretvi i Sutjesci, među prvim sa svojima suborcima ušao u oslobođeni Knin 1944., a godinu dana kasnije i u Trst. Čak je prije odlaska u partizane umalo izvršio atentat na Mussolinijevog guvernera Dalmacije Giuseppea Bastianinija.

  • Pokret SKOJ-a prije 2. svjetskog rata bio je ilegalan, ali u Splitu vrlo masovan. Uključila se srednjoškolska, težačka i šegrtska omladina. Išli bi nekoliko puta godišnje na tzv. izlete, a ustvari okupljanje skojevaca na izvore rijeka Žrnovnica i Jadro oko Splita, ponijeli kupače, a i gradele kako bi sve sličilo na piknik, a ne na okupljanja skojevaca. Postavili bi straže uokolo, te proučavali Marxa, Engelsa, čitali omladinski list Proleter, diskutirali, tražili odgovore. No, 1938. godine nas oko 720 skojevaca na demonstracijama protiv režima uhapsila je jugoslavenska Kraljevska policija, bio sam među onima koji su mjesecima bili u zatvoru i izašli bez presude početkom 1939. godine jer je tadašnji režim počeo popuštati pod utjecajem Vladka Mačeka – prisjetio se najstariji kandidat na ovogodišnjim izborima koji je usprkos podmaklim godinama izuzetno britka uma i fizički okretan.tito kod Lovre

Lovre je odrastao u imućnijoj obitelji u splitskom Varošu, a rano je postao svjestan teškog života svojih susjeda i neimaštine u prijeratnom Splitu. Kaže da još u djetinjstvu osjetio je empatiju prema siromašnim varoškim vršnjacima, a pomalo se iz toga izrodio njegov politički svjetonazor utemljen na otporu prema kapitalizmu kojeg se od tada nije odrekao.

  • Moja je obitelj imala pekaru, trgovinu mješovite robe, pet velikih vinograda, dvije kuće za iznajmljivanje, podrume za konje, gojili smo prasce – ničega nam nije nedostajalo. No, kako sam se svakodnevno igrao s djecom u Varošu, jednom sam izašao iz kuće sa sendvičem od pancete i kruha. Tu je bio moj vršnjak Luka, iz obitelji Siriščević s četvero djece koji su vrlo teško živjeli, imali su polje bez vode i samo kozu da muzu mlijeko. Zapazio sam Lukin pogled kad sam donio taj sendvič, i tad me je nešto proparalo. “Evo, evo, Luka uzmi ga” rekao sam svom prijatelju i od tada kao da nisam bio isti – ispričao je Reić.

Nakon epizode s uhićenjem, Lovre je postao sve agilniji kao skojevac, pa kad je stigao 2. svjetski rat u Split, uključio se u ilegalni pokret protiv talijanskih okupatora. Žarko je želio otići u partizane, no, prve godine rata pripalo ga je da kruhom iz obiteljske pekare opskrbljuje svoje suborce koji su djelovali u ilegali, digne u zrak kakav talijanski kamiončić, a potom i da eliminira ključnog čovjeka talijanske okupacijske vojske.

  • S još jednim momkom iz bombaške udarne grupe spremili smo se izvršiti atentat na Mussolinijevog upravitelja Dalmacije Bastianinija. Trebao je održati govori u lipnju 1942. za neku svečanost na Rivi, a mi smo večer prije našli mjesto u krovištu jedne kuće gdje smo donijeli bombe i pištolje. Imali smo detaljan plan napada i bijega. No, uočila nas je jedna susjeda i doznalo se da se nešto sprema, te smo iskrali se iz te kuće prije koprifoga (policijskog sata). Počeli su nas tražiti karabinjeri, pronašli su oružje, a sutradan Bastianini se uopće nije pojavio na Rivi. Poslije toga nije bilo izbora, otišao sam u partizane, a iduće noći kako me fašisti nisu našli kod kuće, zatvorili su moje roditelje, dva brata i sestru, strinu, baku i djeda. Brata i sestru su potom internirali u Italiji. Roditelji su ostali u zatvoru sve do kapitulacije Italije. Majku su mi ubili ustaše dvije godine kasnije, bila je sam u kući, nikad se nije saznalo što se točno zbilo – kazao je Reić.

U partizanima je srčani Lovre uznapredovao do komadanta bataljuna, prošao dvije velike ofenzive, preživio tifus i dva ranjavanja. Dobio je mnoštvo odlikovanja, među njima i tri ordena za hrabrost. Nakon rata ostao je u vojnoj službi, te završio Visoku vojnu akademiju. Postao je predavač strategije i operatike, a umirovio se koncem 60-ih godina prošlog stoljeća.

Politikom se bavio kao član SKH, a partiju je napustio 1989. godine sukobivši se oko društvenih reformi koje je pripremili zagrebačka središnjica, kako veli, za “uvođenje kapitalizma i stvaranje uvjeta za dovođenje desnice na vlast”.

  • Bilo nas je 500-ak na SDP-ovoj na konferenciji 1989.godine u Splitu u Mjesnoj zajednici Meje, a kao temu su naveli privredne i društvene reformama. Opa! Kakve društvene reforme?! – iznenadio sam se. Tad sam tamo napravio zbrku i prekinut je sastanak. Drugu sedmicu, opet je organiziran sastanak, toliko sam se ražestio da sam poletio da zviznem admirala Leticu i rekao sam im: “Više vama ne pripadam”. Tad su stvoreni uvjeti za Tuđmanov naum da Hrvatska bude zemlja za 200 bogatih obitelji, da se narod i zemlja osiromaši – razočaran je Reić.

Kasnije je dobio poziv od svog prijatelja Stipe Šuvara da se priključi SRP-u, te je s pokojnim admiralom Josipom Žužulom i današnjim predsjednikom splitskog SRP-a Rankom Adorićem krenuo okupljati pristaše i otvarati podružnice stranke diljem Dalmacije.

– SDP je postao birokratska i neučinkovita partija. Previše je tu zavladao oportunizam, sve se gleda kroz novac, izgubili su ljudskost. Recite kako ovaj Baldasar može biti gradonačelnik u gradu heroja i prvoboraca te polagati vijence na spomenik vojne postrojbe koja nosi ime po zločincu Rafaelu Bobanu. U ono vrijeme skojevaca, ne bi baš dobro prošao. Jasno mi je da SRP i uđe s par ljudi u Saboru ne može napraviti puno. Mi smo ostali spomen na Komunističku partiju i Titovu politiku progresa i jednakosti – zaključio je Reić.

Drago mu je što se u X. Izbornoj jedinici natječe na izborima se dvojicom drugih ratnika– generalom Damirom Krstičevićem (HDZ) te brigadirom Ante Kotromanovićem (SDP) koji su kao i Reić oslobađali Knin od okupatora, samo u razmaku od pola stoljeća.

 

S.MuSharaf